Muke po hemoroidima jednog bračnog para

Ovaj post će biti pisan iz muške i ženske perspektive, jer znamo da ima puno bračnih parova koji imaju ove gadne i neugodne probleme..
Prije nego sam upoznao suprugu počele su njene muke po hemoroidima, a onda ih je veselo unijela u našu vezu davne 2005. Tada je to bilo još podnošljivo i stvarno sam se nadao da će uskoro nestati ti krvavi problemi, ali ne.
Bilo je sve češće ovako: 'Ljubavi ne mogu vani, boli me užasno','Ne mogu u kino izašli su van', ' Ne diraj me večeras, sve me boli od njih', 'Ne mogu šetati', 'Kupi mi čepiće', uglavnom bio sam već lud od svega toga, a ona još luđa!
Hemoroidi, koliko god da su fizički problem isto toliko, ako ne i više su psihički problem i psihička blokada. Na puno web sajtova možete pročitati o hemoroidima sa medicinske strane, sva sila slika i nacrta debelog crijeva i kako nastaju ali nitko ne piše kako sa njima naučiti živjeti. Jer to se doslovno mora naučiti.
Pokušat ćemo opisati kako smo se borili protiv tih gadnih malih peckajućih neprijatelja i kako smo ih naposlijetku, nakon dugo vremena i pobjedili uz dosta muke i odricanja te naravno puno ljubavi, podrške i razumijevanja.

Jedno vrijeme bilo je podnošljivo. Dolazili su i prolazili kao i velikoj većini ljudi. Bilo je i prilično neugodno smiješnih situacija, pogotovo kad bi vodili ljubav. Jednom prilikom dok smo bili u autu i kao mladi par u nedostatku prostora radili ONO, mojoj je dragoj od slatkog napora pukao jedan mali hemić (kako smo ih od milja zvali). A ja sam kao pravi zaštitnik postavio ruku na osjetljivo mjesto kako bi naš dragi automobil ostao netaknut i neokaljan krvlju. Pa sad recite je li to ugodno. To je bilo vrijeme kad je sve skupa još bilo i podnošljivo. Mali vrazi ( čitaj hemići) su sami znali naći put kući. No došao je dan kad smo počeli zajedno živjeti u podstanarstvu, a izgleda i njima se jako svidjela nova postojbina, jer više nisu odlazili nigdje od moje današnje supruge. Evo sad će i moja supruga reći par riječi o tom veselom vremenu.

Postalo je nepodnošljivo. Morala sam raditi posao 7 sati na nogama, a oni su uvjek bili prisutni. Problem je bio u tome što sam imala i unutarnje i vanjske hemoroide. Stvar je u tome što vanjski kad ispadnu bole ko 100 žileta, za razliku od unutarnjih koji ne bole ali zato obilno krvare. Nemojte misliti da ih svo to vrijeme nisam pokušavala liječiti raznoraznim kremama, čepićima, tabletama, čajevima... Silni novac je otišao na medicinu, ali nikakve pomoći nije bilo. Vjerujem da svi osjećaju sram i neugodu pri pomisli da moraju ići na takvu vrst pregleda, i ja sam je osjećala. Dogodila se prekretnica u mom razmišljanju. Jednog dana kad sam bila sama kod kuće skoro sam iskrvarila. Nakon redovite stolice koju sam održavala pomoću glicerinskih čepića (smrt za hemoroide, ali tada to nisam znala) par hemoroida je puklo i nisam mogla zaustaviti krvarenje. Pokušala sam hladnim tušem smanjiti krvarenje ali nije išlo. Stan je već lagano mirisao na željezo iz krvi, a ja sam osjetila malaksalost. Mislila sam se da li da zovem hitnu ali u međuvremenu sam se sjetila zaleđenih paprika, ili graha , sad već neznam što je bilo. Uglavnom zgrabila sam i sjela na to. To je bila kap koja je prelila čašu, definitivno sam morala na pregled.

Da skratimo priču,nakon što sam bila na pregledu koji usput nije tako neugodan kako ljudi misle, proktolog zaključuje da imam hemoroide 3/4 stupnja i preporučuje mi operaciju. Strah je opet vrag pa se odlučujem za bezbolniju i noviju metodu staplerom. Od strane kirurga sam upozorena da bi se nakon takve vrste operacije hemoroidi mogli vratiti, ali nije mi objasnio zašto. A ja u neznanju nisam ni pitala.
Bilo je lijepo živjeti bez njih kratkih 6 mjeseci, a onda su muke opet počele, sve iz početka. Ovaj put mi je trebalo puno manje vremena da se odlučim za novu operaciju, ali prije toga sam se dobro raspitala što i kako, kako uopće hemoroidi funkcioniraju. Imala sam sreću da sam naišla na jako dobrog i ugodnog proktologa koji mi je mnoge stvari učinio jasnijima čak i ono što sam mislila da znam.
Objasnio mi je da postoje glavna tri hemoroida koji izgledaju kao propeler i koji hrane sekundarne hemoroide. Jedino u obzir dolazi klasična metoda spaljivanja tih glavnih hemoroidam koji prestaju napajati sekundarne. Da se vratimo na metodu staplera. Stapler je mala naprava za jednokratnu upotrebu koja se ugura u debelo crijevo i otkida dio hemoroida koje 'uspije pokupiti',( u mom slučaju bilo ih je previše) pri tom ne otkida glavna tri hemoroida. Za razliku od klasične operacije, oporavak nakon staplera jen kratak i bezbolan.
Pri spaljivanju glavna tri hemoroida uništi se i dio sluznice kojoj treba dosta vremena da se oporavi i to je taj vrlo bolni dio oporavka kod klasične metode.
Oporavak zna trajati više od mjesec dana. No nemojte misliti da ćete biti vezani za krevet. Možete početi lagano šetati već 3.dan nakon operacije. Potrebna je vrlo stroga dijeta zbog stolice koja mora biti redovita i mekana. Sad tek vidim da je bilo pametnije i lakše preboliti tu operaciju nego se još godinama mučiti. Tek sad mogu živjeti normalan život. Vjenčali smo se, trudna sam i evo hvala Bogu u trudnoći se hemoroidi nisu još vratili, a mislim i da neće.

Ja kao suprug mogu ustvrditi da nam se poprilično povećala kvaliteta života, kako seksualnog tako i sveg ostalog. Nema više ne mogu ovo, neću tamo, boli me, neću jesti to, itd..
Tko god ima ovih problema, a vjerujem da ih u ovo današnje vrijeme ima mnogo, ne treba se bojati pregleda, ne treba se bojati pitati, niti se sramiti. Ne mora značiti da ćete morati na operaciju, bilo staplerom bilo klasičnu. U velikom broju slučajeva operacija uopće nije potrebna, nekad je dovoljno samo regulirati prehranu, više se kratati i obavezno poslije svake stolice održavati higijenu. No ako imate imalo slične probleme kakve je imala moja supruga, budite hrabri i ne ustručavajte se nikakvih pregleda i pitanja, ne čekajte da hemoroidi počnu upravljati vašim životom.